Ideš u školu – vrati krave
Majda Praiz iz Labina i Paula Jurman iz Pazina, volonterke u udruzi “Kolajna ljubavi” koja brine o sirotištu za djecu u mjestu Songea na jugu Tanzanije, ispričale su i zgodu s djevojčicom za koju su osigurali donaciju za školarinu, ali je majka svejedno nije puštala u školu. Nakon višesatnih “pregovora” saznale su razlog: majka je za nju već dobila šest krava od budućeg joj muža, i ako bi djevojčica pošla u školu, muž je poslije više ne bi htio, a krave bi morale biti vraćene.
U zemlju u kojoj postoje zakoni, ali ih nitko ne provodi; u zemlju u kojoj možete umrijeti od malarije jer nemate kako ni čime stići do liječnika koji bi vam mogao dati lijek koji košta svega pet kuna, u zemlju u kojoj su žene muškarčevo vlasništvo poput koza ili krava i u kojoj djevojčice još uvijek obrezuju a mnoge zbog toga i umiru, u zemlju u kojoj su mnoge civilizacijske tekovine nepoznanica ili velika rijetkost, a hrana skupa skoro kao kod nas, u takvu su se zemlju, Tanzaniju, uputile dvije Istrijanke, Majda Praiz iz Labina i Paula Jurman iz Pazina, kako bi svojim humanitarnim volonterskim radom pridonijele da se stvari barem malo poprave.
Majda i Paula volonterke su u udruzi “Kolajna ljubavi”, i obje su po nekoliko mjeseci radile u sirotištu sv. Antuna u mjestu Songea, na jugu Tanzanije, blizu granice s Mozambikom i Malavijem.
Nisu dolje bile u isto vrijeme, i nisu se u ovu humanitarnu avanturu uključile na isti način, no njih su dvije zajedno ovog tjedna u pazinskoj gradskoj knjižnici riječju i slikom prikazale položaj djece i žena u toj zemlji, izazvavši veliko zanimanje publike, i probudivši impulse za neke buduće humanitarne akcije.
U školu radi obroka
Majda Praiz je na tribini Hrvatskog kluba putnika u Šibeniku prije dvije godine upoznala Ivanu Parlov, osnivačicu “Kolajne ljubavi” i sirotišta u Songei, a kako joj je davna želja bila posjetiti Afriku, priključila se udruzi i njenoj volonterskoj ekipi. Paula Jurman je pak priču Ivane Parlov o tom tanzanijskom sirotištu vidjela na televiziji, nakon nekoliko mjeseci premišljanja javila joj se mailom, priključila se pripremama u Zagrebu koje su uključivale učenje svahilija i volontiranje po zagrebačkim domovima, i nakon još nekoliko mjeseci – našla se u Africi. Dva dana treba putovati do dolje, promijeniti jedan vlak, dva aviona i tri autobusa, a najdulje traje ta autobusna dionica; Majda je jednom trebala punih pet dana za putovanje.
I, kad se mlada bijela žena jednom nađe u tanzanijskoj provinciji, ono što slijedi nije samo kulturni šok, već zahtijeva i mnogo osobne snage, pribranosti i odlučnosti. “Bijela žena je dolje velika atrakcija, njihovim muškarcima je bijela žena san, neprestano su nam se udvarali i nudili brakove. U početku je bilo simpatično, ali oni ne znaju stati. Njihove žene takve ponude ne mogu odbiti”, pripovijeda Majda o svojim prvim doživljajima. Iako je stanovništvo Tanzanije danas polovicom kršćansko, polovicom muslimansko, muškarci bez obzira na vjeru imaju više žena, ovisno koliko ih mogu uzdržavati, a kupuju ih za određeni broj krava. A krava je tamo velika vrijednost.
Volonterke su ispričale zgodu s djevojčicom za koju su osigurali donaciju za plaćanje školarine, ali je majka svejedno nije puštala u školu. Tek nakon višesatnih “pregovora” saznale su razlog: majka je za nju već dobila šest krava od budućeg joj muža, i ako bi djevojčica pošla u školu, muž je poslije više ne bi htio, a krave bi morale biti vraćene.
U tom dijelu Tanzanije dojmljive prirodne ljepote u srazu su s bijedom i gladi u kojoj žive tamošnji ljudi. Jedini način da se napusti takva sredina je obrazovanje, a škole su mnogima nedostupne. Naime, i u državnim i u privatnim plaća se skupa školarina. U državnim školama djecu iskorištavaju za rad u poljima, a obrazovanje koje dobivaju je vrlo rudimentarno.Ponekad je glavni razlog zašto se djeca šalju u školu to što tamo dobiju obrok! Neuhranjenost, malarija i AIDS veliki su problemi, ishrana je vrlo jednolična, i najčešće se jede neka vrsta bezukusne palente zvane ugali. Hrana je jako skupa, primjerice, jaja imaju cijenu kao kod nas, a standard je mnogostruko manji.
Prodaj mi svoju kosu
U sirotištu u Songei zbrinuto je 26 djece, i vode ga volonteri uglavnom iz Hrvatske. Sva djeca iz sirotišta idu u privatnu školu, a “Kolajna ljubavi” je donacijama i sustavom kumstava osigurala školarine za dvije tisuće tanzanijske djece. Novac za školarine se pri raspodjeli nosi u ruksaku i dijeli se osobno, naravno da tamo nitko nema račun u banci. Za djecu iz sirotišta se kuha, pomaže im se u izradi zadaća, volonteri s njima rade i igraju se, doista im zamjenjuju roditelje, i zauzvrat dobivaju osmjehe koji diraju u srce, pričaju i Majda i Paula. No, izvan sirotišta teče po lokalnim mjerilima normalan svakodnevni život, u kojemu su djeca i žene velike žrtve. Žene rade sve, pa i najteže fizičke poslove, muškarci ne rade naprosto ništa, primijetila je Paula. Unatoč dubokoj uronjenosti u tradiciju, žene vole pratiti zapadne trendove, pogotovo u gradovima, ali u ruralnim područjima često ne znaju da uopće postoji neki drugačiji život. “Jedna me žena danima molila da joj prodam svoju kosu”, prisjeća se Paula.
Majda je upoznala i prilike u nomadskom plemenu Masai, koje se unatoč formalnoj vjerskoj deklariranosti za kršćanstvo ili islam još uvijek drži starih magijskih obreda i običaja. “Pa i sama religija za njih ima više magijski, zaštitnički značaj”, primijetit će. Obrezivanje žena poseban je problem među Masaima, ali i drugdje u Tanzaniji. Iako je to zakonski zabranjeno, 18 posto tanzanijskih djevojčica biva obrezano, vrlo često u nehigijenskim uvjetima, tupim noževima ili komadima stakla, a mnoge zbog toga umiru uslijed infekcija ili trovanja krvi. Iako mnoge žene to ne žele, obrezivanju se ipak podvrgavaju, ili daju obrezati svoje kćeri, vjerujući kako će obrezana žena biti bolja supruga, a u protivnom uopće neće moći naći muža. Djevojčice inače rađaju još u osnovnoškolskoj dobi, obitelji su mnogobrojne, o AIDS-u kruže sasvim pogrešne informacije, primjerice da se uopće ne prenosi spolnim putem, a suzbijanje predrasuda i prosvjećivanje ide jako teško jer su ljudi tamo jako tvrdoglavi, pripovijedaju istarske volonterke.
Ipak, na pitanje hoće li ponovno u Songeu, obje odgovaraju potvrdno, jer ljubav koju dobivaju od djece za koju se brinu motivira i daje snagu za ustrajanje usprkos svim teškoćama. Majdu su prigodom jednog povratka iz Songee čak i opljačkali, sirotište su ljudi iz okolice čak napadali kamenjem, ali spoznaja da se čini dobro jača je od svega. Udruga “Kolajna ljubavi” priprema i nove projekte, prvi sljedeći je otvaranje dječjih vrtića za tanzanijsku djecu. Raditi treba mnogo, rezultati se ne vide brzo, ali i Majda i Paula kažu da tamo pripadaju i idu dolje opet, za njih naprosto nema druge opcije.
Davor Šišović
Glas Istre
