Tko kaže da se priče ne mogu crtati?
U petak, 7. ožujka, održan je drugi susret čitateljskog kluba „Gutači knjiga“, na kojem smo razgovarali o slikovnici Aaron majstor, ilustrator. Autorica knjige američka je književnica Andrea Beaty, poznata po seriji inspirativnih slikovnica koje djeci približavaju svijet znanosti i umjetnosti kroz maštovite, uporne i znatiželjne likove. Andrea Beaty diplomirala je biologiju i informatičke znanosti te je dugo radila u računalnoj industriji, no ljubav prema pisanju za djecu odvela ju je u potpuno novi smjer. U suradnji s ilustratorom Davidom Robertsom stvorila je niz slikovnica koje slave različitost i važnost vjere u sebe, čak i kada se čini da sve ide protiv nas. Hrvatski su čitatelji već upoznali Adu Vijugicu, Sofiju Tvrdoglavicu i Rosie Zakovicu, a ovoga puta pažnju smo posvetili dječaku Aaronu.
Aaron majstor, ilustrator prekrasna je priča o dječaku koji obožava priče i sanja da jednog dana postane pisac, no Aaron ima teškoće s čitanjem i pisanjem – slova mu plešu pred očima, sve mu izgleda poput črčkarija. Zbog disleksije teško se izražava riječima, no otkriva da se i crtežima mogu pričati priče. Kroz slikovnicu saznajemo koliko je važno pronaći vlastiti put, vjerovati u sebe i nikada ne odustajati od svojih snova. Posebnost ove slikovnice je to što je tiskana fontom dyslexie, posebno prilagođenim osobama s disleksijom. I autor fonta, nizozemski grafički dizajner Christian Boer, kao i ilustrator David Roberts, osobno su iskusili teškoće s čitanjem i pisanjem te na ovaj način žele pomoći djeci da lakše dožive i zavole knjige.
Nepoznate riječi u slikovnici, poput „uzbibane“, „sadnica“, „razbibriga“, „stručak“ i „azurno“ potaknule su nas na razgovor i zajedničko otkrivanje njihova značenja. Razmišljali smo i o Aaronovim osjećajima dok promatra vršnjake koji lakše čitaju – kako se osjeća, zašto se odlučio povući i kako bismo mu mi mogli pomoći da se ne osjeća usamljeno… Zanimljivo nam je bilo uočiti da u jednom trenutku Aaron više ne nosi svoju prepoznatljivu šarenu odjeću. Zaključili smo da time pokušava postati sličniji drugima, ali smo se složili da bi svijet bio mnogo siromašniji bez boja koje svatko od nas nosi u sebi.
Zar ne bismo svi trebali pronaći način da budemo svoji – i šareni – na svoj jedinstven način?
